{"id":348,"date":"2023-12-07T09:03:32","date_gmt":"2023-12-07T09:03:32","guid":{"rendered":"https:\/\/kolibrici.hr\/index.php\/mate\/"},"modified":"2023-12-07T09:04:28","modified_gmt":"2023-12-07T09:04:28","slug":"mate","status":"publish","type":"page","link":"https:\/\/kolibrici.hr\/index.php\/mate\/","title":{"rendered":"Mate"},"content":{"rendered":"
\n \n
\n
\n

Mate je bio velika beba od 3750 grama. A kako sam ja sitne gra\u0111e tijekom trudno\u0107e se prerano spustio u kanal i dobio zale\u017eani vrat. Krenuli smo s vje\u017ebama ovdje u Sisku. Odmah sam vidjela da je mlohav, tiho je plakao, disao je nekako specifi\u010dno, iz trbuha. Fizijatrica je na jednom od prvih pregleda pitala za\u0161to moj Mate nije neurolo\u0161ki obra\u0111en. Obavili smo to u sisa\u010dkoj bolnici, a pretrage su pokazale da mi dijete motori\u010dki zaostaje. Nastavili smo s vje\u017ebama. Na stolu u blagovaonici stavila sam spu\u017evu koju nisam micala, a moja dvomjese\u010dna beba stalno je bila na njemu. No, \u0161to smo mi vi\u0161e radili, Mate je sve vi\u0161e zaostajao. Nakon dva mjeseca vje\u017ebi vi\u0161e nije mogao ono \u0161to je mogao prije. Postalo mu je nemogu\u0107e podignuti nogice od stola, kada bih mu dala zve\u010dku u \u0161akicu, ruka bi mu samo pala. I fizijatrica i ja smo se zabrinule, jer je Mate po\u010deo nazadovati. Nakon pregleda u zagreba\u010dkom Goljaku zavr\u0161ili smo na hitnoj neurolo\u0161koj obradi u Klai\u0107evoj bolnici. Imala sam sa sobom nalaze i fizijatra, i neuropedijatra, i ultrazvuka glave koji su ra\u0111eni u Sisku, ali nitko od tamo\u0161njih lije\u010dnika nije primijetio ono \u0161to je ve\u0107 tada bilo vidljivo. Mate, koji je tada imao ve\u0107 pet mjeseci, nije moglo podignuti glavicu.Kada je lije\u010dnik Gojmerac vidio Matu, nije ga htio pustiti ku\u0107i. \u201cNe znam kako to dijete uop\u0107e di\u0161e\u201d, rekao mi je lije\u010dnik. Prestravila sam se, do\u0161la sam u bolnicu na neurolo\u0161ku obradu, nisam znala da je i disanje problem. Dvanaest dana Mate je bio u bolnici, a ja sam bila tamo od jutra do mraka. Svaki dan nova pretraga, i nove sumnje. Sve \u0161to bi mi doktor spomenuo, kod ku\u0107e sam nave\u010der guglala. Nai\u0161la sam na niz svih neuromi\u0161i\u0107nih bolesti me\u0111u kojima sam pro\u010ditala i sve o spinalnoj mi\u0161i\u0107noj atrofiji. I pomislila sam: \u201cMajko moja, samo da nije to.\u201d
\n
\u201cPoslali nas ku\u0107i da \u010dekamo\u201d<\/b>\n
\n
Danas mi je jasno da je lije\u010dnik u tom trenutku cijelo
 vrijeme znao o kojoj je bolesti rije\u010d, ali mi do zadnjeg 
trenutka nije rekao da je rije\u010d upravo o spinalnoj mi\u0161i\u0107noj
 atrofiji, tip 1. Sve dok nije dobio i posljednju potvrdu
 geneti\u010dke obrade s Rebra. Lije\u010dnik me korak po korak 
vodio do toga \u0161to \u0107e mi na kraju re\u0107i, koliko je ozbiljno 
to stanje. Rije\u010d je o rijetkoj nasljednoj bolesti koja uzrokuje
 odumiranje svih mi\u0161i\u0107a, pa \u010dak i onih kojih su zadu\u017eeni za
 guranje i disanje.Mi smo tada otpu\u0161teni ku\u0107e, bez aparata,
 bez i\u010dega. Mate je bio vesela i vedra beba, koja je reagirala
 na okolinu. Gledao me, smijao mi se. Da ste se zagledali u
njegova kolica, ne biste pomislili da je i\u0161ta tom djetetu. 
Tada je sam disao i gutao. Sam se nije mogao okrenuti 
ni sjesti. Poslali su nas ku\u0107i da \u010dekamo. Upitala sam: \u201cA \u0161to \u010dekamo?\u201d, a oni su mi odgovorili \u2013 trenutak kada \u0107e se situacija zakomplicirati. Odnosno, trenutak u kojem \u0107e zavr\u0161iti u bolnici. Nisam dobila odgovor kako \u0107e to\u010dno to izgledati. Postoji li mogu\u0107nost da se dijete ugu\u0161i?Ho\u0107e li samo odjednom prestati disati, ili \u0107e to biti postupno. Sljede\u0107ih \u0161est mjeseci bili smo posvuda u \u0161etnji, kao sa svakom drugom bebom. No on bi se no\u0107u budio svakih pola sata, petnaest minuta. Imao je apneje, prestanke disanja u snu. S godinu dana zbog sekreta u plu\u0107ima dobio je visoku temperaturu i zavr\u0161ili smo u sisa\u010dkoj bolnici. Kolima hitne pomo\u0107i iste je ve\u010deri preba\u010den u zagreba\u010dku Klai\u0107evu bolnicu. To je bio prvi i posljednji put da mi nisu dali da budem u kolima s njim i da mu budem pratnja. Morala sam i\u0107i posebno, moja me sestra vozila u automobilu.
\n
Nemogu\u0107a odluka<\/b>\n
\n
Stigli smo pred bolnicu oko 23 sata, Matu su primili na jedinicu intenzivne njege. Mene su pustili unutra na nekoliko trenutaka, pritom sam potpisala hrpu papira, nisam ni znala \u0161to potpisujem. Rekli su mi samo da mogu do\u0107i sutra u doba posjeta, u 14 sati. Prespavala sam kod sestre i \u0161ogora u Zagrebu. Cijelo sam jutro zvala bolnicu, no oni preko telefona ne daju detaljne informacije. Govorili su mi samo da je stabilno. Jedva sam do\u010dekala da me puste unutra. U\u0161la sam sama, tra\u017eila sam njegov kreveti\u0107, a kada sam ga vidjela intubiranog i priklju\u010denog na respirator, po\u010dela sam jako plakati.Nave\u010der sam ga ostavila u bolnici, a sljede\u0107i dan kada sam do\u0161la nazad u intenzivnu, na\u0161la sam ga na respiratoru. Ja sam se, zapravo, \u0161est mjeseci, od trenutka dijagnoze, do toga dana pripremala na \u010dinjenicu da \u0107e moje dijete zavr\u0161iti na respiratoru. U tom trenutku sam shvatila da nema toga \u0161to jednog roditelja mo\u017ee pripremiti na trenutak kada svoje dijete vidi na aparatima za odr\u017eavanje \u017eivota. Znam da je tada bio po\u010detak ljeta. Datume ne pamtim, niti jednog se ne sje\u0107am. Previ\u0161e ima datuma koji za sobom vuku negativnosti i odlu\u010dila sam ih jednostavno ne pamtiti.Tako da sljede\u0107e godine taj dan bude dan kao i svaki drugi. Da to ne bude dan kada mi je netko rekao da \u0107u morati izabrati bilo \u0161to. Svakoga dana dolazila sam u posjet, kao i sve roditelje kroni\u010dno bolesne djece pu\u0161tali su me da u intenzivnoj budem od 14 do 19 sati. Bila sam tamo od prve do zadnje minute. Nakon nekoliko dana stojim pokraj njegova kreveti\u0107a i dolazi do mene glavna lije\u010dnica na odjelu. Govori mi hrpu informacija me\u0111u kojima sam razabrala rije\u010di: mogu\u0107nost izbora. Mogu ga do\u017eivotno dr\u017eati na respiratoru, ili ga oni mogu poku\u0161ati odviknuti od njega.\u201d Bila sam izgubljena, morala sam odlu\u010diti ho\u0107e li ostati na
respiratoru ili \u0107e ga skinuti s njega i prepustiti ga sudbini. Ako ga skinem s aparata, oti\u0161li bismo ku\u0107i i \u010dekali trenutak kada \u0107e Mate prestati disati\u201d
\n
Trenuci mu\u010denja<\/b>\n
\n
Ako ga skinem s aparata, oti\u0161li bismo ku\u0107i i \u010dekali trenutak kada \u0107e Mate prestati disati. Ako to odlu\u010dim oni vi\u0161e ne\u0107e koristiti tu invazivnu metodu odr\u017eavanja na \u017eivotu i tu pri\u010da za njega zavr\u0161ava. \u0160okirala me ta mogu\u0107nost, skamenila sam se. \u0160est mjeseci sam znala za dijagnozu, a da mi u me\u0111uvremenu nitko nije pojasnio da jedna od opcija ne mora nu\u017eno biti respirator. Me\u0111u onom hrpom papira koju sam potpisala ulaskom u intenzivnu bio je i pristanak za stavljanje na respirator.Dugo sam bila izgubljena, s jedne strane odluka koja nikako nije ni ugodna niti lagana. Dr\u017eati ga na respiratoru i produljiti mu \u017eivot upitne kvalitete. Ili ga pustiti da se dogodi sudbina koju mu je Bog namijenio. Mene se cijelo to vrijeme na dosta negativan na\u010din upozoravalo na to kako \u0107e izgledati na\u0161 \u017eivot. I to su mi govorili ljudi koji ne \u017eive takav \u017eivot. Vidjela sam samo bolest, respirator, tugu i crnilo. Vidjela sam \u017eivot bez ikakve kvalitete za svoje dijete. To je bilo samo prolongiranje onoga \u0161to \u0107e se u kona\u010dnici dogoditi. Ni sama ne bih htjela da me netko dr\u017ei na respiratoru cijeli \u017eivot, tako sam razmi\u0161ljala.
\n
Obuka u intenzivnoj<\/b>\n
\n
Tada sam rekla da ga poku\u0161aju odvojiti od aparata. Za takav slu\u010daj, djeteta koje su u jedinici intenzivnog lije\u010denja ve\u0107 stavili na respirator, mora pro\u0107i odre\u0111eni rok. Odluku o skidanju mora donijeti eti\u010dka komisija, koja odlu\u010duje je li njegovo stanje dovoljno stabilno za takav manevar. U dva su ga navrata poku\u0161ali odvojiti, ali Mate je nakon mjesec dana dobio upalu plu\u0107a zbog koje je jako respiratorno nazadovao. Osim toga, ve\u0107 je vi\u0161e od mjesec dana bio intubiran na tubus, a on sam po sebi o\u0161te\u0107uje glasnice. Mjesec i pol dana moje je dijete disalo isklju\u010divo uz pomo\u0107 respiratora i njegovo se tijelo ve\u0107 sasvim naviklo na tu potporu.Vi\u0161e ga nije bilo mogu\u0107e odvojiti od aparata. Da su ga odvojili u tako lo\u0161em stanju, to bi bila eutanazija. Nakon \u0161to je postalo jasno da \u0107e Mate do kraja \u017eivota biti na respiratoru, na izbor su mi dali dvije opcije \u2013 ili da sina vodim na ku\u0107nu njegu, ili da ga dam u Specijalnu bolnicu Bistra. Bolnica jednostavno nije dolazila u obzir. Bila sam svjesna \u010dinjenice \u0161to \u0107e to zna\u010diti za njegov \u017eivot i na kraju za \u017eivot cijele na\u0161e obitelji. Krenuli smo s obukom, koja je trajala jo\u0161 dva i pol mjeseca. Dolazila sam u Klai\u0107evu svakoga dana od pola osam do sedam na ve\u010der i radila sve \u0161to rade medicinske sestre s njim.Aspiriranje, mijenjanje kanile, hranjenje, presvla\u010denje, kupanje, kako raditi s respiratorom, pratiti vitalne znakove, razinu kisika, puls. Sve \u0161to se radi u intenzivnoj njezi s djetetom pokazivali su i meni, da bih se ja kod ku\u0107e mogla jednako dobro brinuti za njega. Kada su stigli aparati i kada su lije\u010dnici mislili da sam sprema, pustili su nas ku\u0107i. Tada je Mate imao godinu i pol. Prva tri dana i tri no\u0107i se nisam micala od njega, samo sam ga gledala, prestravljena zbog svega. Na svaki bih alarm unezvjereno skakala. Na\u0161li smo se kod ku\u0107e, sami u sobi s hrpom opreme: respirator, aspirator, inhalator, pulsni oksimetar i jedna boca s kisikom, koncentrator, pumpa za hranjenje.
\n
Pod staklenim zvonom<\/b>\n
\n
Trebalo mi je nekoliko mjeseci da se malo opustim. 
Mate je nau\u010dio s respiratorom proizvoditi zvukove. 
Do njegove druge godine \u010dak je govorio rije\u010di poput
 mama, baba, papa, auto. Nau\u010dio je pri ispuhivanju 
respiratora proizvoditi zvuk, a i sestre na odjelu su ga 
nau\u010dile da cok\u0107e. Onda bi im se on javljao kada bi
 pro\u0161le pokraj njega. Ja sam ga gledala i komunicirala 
s njim, no stavila sam ga pod stakleno zvono. U bolnici 
su me prestra\u0161ili, nabrojali su mi stvari koje ne smijemo 
raditi. Ne smije biti u doticaju s mnogo ljudi, ne smije 
van, sve mora biti sterilno.Da ne bude u doticaju s 
mnogo ljudi, respiratorno ugro\u017een? Kada sam tra\u017eila 
kolica na HZZO-u pitali su me kako ja mislim s 
djetetom na respiratoru i\u0107i van? Jednostavno su mi 
rekli da mu prona\u0111em neko lijepo mjesto u ku\u0107i i da \u0107e to biti to. Nema nikakvih dru\u017eenja, izlazaka, jedan dio ljudi je tako reagirao. Slijepo sam pratila njihova uputstva, tu zimu smo proveli sami u sobi na katu ku\u0107e. Nikome nisam dala da ulazi u sobu, a ako su i u\u0161li imali su masku na licu. Unato\u010d te\u0161koj izolaciji dobio je virusnu upalu plu\u0107a. Tada sam shvatila da ga mogu staviti pod stakleno zvono, ali to ne zna\u010diti da \u0107e on biti stabilno.Odlu\u010dila sam, kako svi \u2013 tako i mi. Prvih godinu dana nismo imali ni\u0161ta, ja sam tra\u017eila dolazak patrona\u017ene medicinske sestre. Rekli su mi da nemam pravo na to jer sam kod ku\u0107e zbog njege djeteta i da sam obu\u010dena za to. Nismo imali \u010dak ni fizikalnu terapiju kod ku\u0107e. To sam ja radila, sama s njim. Odlazili smo na preglede u Klai\u0107evu, od terapija ni\u0161ta nije imao.
Onda se moj otac razbolio, dobio je rak debelog crijeva, i ja sam jednostavno pukla. Rekla sam da ne mogu vi\u0161e tako. Ne mogu nositi sav teret isklju\u010divo sama. 
\n
Po\u010detak komunikacije<\/b>\n
\n
Tada sam zatra\u017eila pomo\u0107 kroz humanitarne akcije, za kolica i ostalo. Oti\u0161la sam u HZZO i rekla im ili \u0107e odobriti tu medicinsku sestru ili \u0107e se ne\u0161to lo\u0161e dogoditi, jer ja to psihi\u010dki i fizi\u010dki nisam vi\u0161e mogla podnositi. Ako ja nisam dobro, i ako se ja ne mogu brinuti o njemu, tko \u0107e drugi? Onda \u0107e zavr\u0161iti u bolnici, a ja u Popova\u010di. Zbog stresa i nespavanja \u0161to mi se otac razbolio, jednostavno sam pukla! Nije dobro ni za mene niti za njega da smo stalno zajedno. Nije zdravo. On mora biti socijaliziran, uklju\u010den u dru\u0161tvo. Ja moram biti uklju\u010dena u dru\u0161tvo.Nakon toga u\u0161la sam u sustav za ku\u0107nu njegu, dobili smo i fizioterapeuta i medicinsku sestru. Dobili smo pet dana u tjednu po sat i pol medicinsku sestru, i pet dana u tjednu fizioterapeuta. Kad do\u0111e Jasminka, na\u0161a medicinska sestra, ostavim Matu s njom, odem u grad i obavim sve \u0161to trebam obaviti. Banku, lije\u010dni\u010dki pregled, kupnju. Fizioterapeuti koji su ipak stru\u010dniji za rad od mene, obavljaju terapiju razgibavanja i sprje\u010davanja kontraktura. Zahvaljuju\u0107i prijateljima i humanitarnim akcijama, nabavili smo mnogo dodatne opreme, koja nije ura\u010dunata u sustav HZZO-a \u2013 medicinski krevet, dizalicu za Matu, koja mi je sa\u010duvala ki\u010dmu, pomagalo za kupanje, rezervni aspirator, rezervnu bocu s kisikom, kolica koja nisu bila na doznaku.Kada smo prebrodili tu krizu posvetila sam se uspostavljanju komunikacije s mojim dje\u010dakom koji nije vi\u0161e mogao ni govoriti niti gestikulirati. Komunicirali smo pogledima. \u010citala sam mu pri\u010de, uz Zagreba\u010dke mali\u0161ane i Jacquesa Houdeka smo vje\u017ebali, \u010ditala sam mu slikovnice, pokazivala mu automobil, psa. U \u0161etnji bih mu pokazivala stvari i pri\u010dala, a onda sam po\u010dela tra\u017eiti mogu\u0107nost alternativne komunikacije. Nakon \u0161to sam pogledala dokumentarac \u010cardak ni na nebu, ni na zemlji o \u010dovjeku Dra\u0161ku, koji je nakon mo\u017edanih udara ostao zaklju\u010dan bez mogu\u0107nosti govora i pomicanja vidjela sam da postoji posebni kompjutorski komunikator.\u201cKad bih u\u0161la u prostoriju s Matom, vidjela bih da drugi roditelji idu ku\u0107i svjesniji koliko su blagoslovljeni time \u0161to im je dijete zdravo i da vi\u0161e pozornosti trebaju posvetiti tome kako se njihovo dijete osje\u0107a\u201d
\n
U\u010di kod ku\u0107e<\/b>\n
\n
Bolesnika snima kamera koja prati njegov pogled, bolesnik na ekranu gleda dulje u ono \u0161to \u017eeli pokrenuti. Uz pomo\u0107 udruge Amorevera i njena osniva\u010da, gospodina Karasa, dobila sam podatke gdje mogu nabaviti takav ure\u0111aj. Onda sam krenula u postupak nabavke. I prije nego \u0161to je ure\u0111aj do\u0161ao, uzela bih dvije kartice, na jednoj je bila jabuka, a na drugoj auti\u0107. Stavila bih ih na odvojene krajeve i zamolila ga da pogleda u jabuku ili u auti\u0107. Svaki je put pogledao to\u010dno ono \u0161to sam od njega tra\u017eila. Znala sam da me razumije.Raznim humanitarnim akcijama nabavili smo potrebnih 85.000 kuna, koliko je stajalo to specijalno ra\u010dunalo.  Krenuli smo s alternativnom komunikacijom. Kako je ure\u0111aj na engleskom jeziku, nema ga na hrvatskom, prvi put kad sam ga uklju\u010dila bilo me jako strah. Nabavila sam tako skup ure\u0111aj za koji nisam znala uop\u0107e ho\u0107emo li ga znati koristiti. Mate je taj ure\u0111aj iskalibrirao iz tre\u0107eg poku\u0161aja, a ja ne znam koliko puta sam ga na sebi isprobala, dok nisam uspjela. To je izgledalo tako da je morao pratiti to\u010dkicu na ekranu. Ve\u0107 tri i pol godine radimo na tome, on u\u010di o svemu.Zahvaljuju\u0107i EU projektu, dobili smo rehabilitatoricu Anu Maji\u0107 i ona ve\u0107 devet mjeseci s Matom u\u010di komunikaciju putem na\u0161eg ra\u010dunala. Rade sva\u0161ta ne\u0161to. Pokazalo se da slova zna, brojeve zna. Ve\u0107 rade stani\u0161ta, godi\u0161nja doba. Sve \u0161to ina\u010de djeca rade. Cijelo vrijeme uz sebe imam iste prijatelje, malo je onih koji su se izgubili putem. Moji prijatelji su nas stalno zvali na dru\u017eenja, ro\u0111endane. Nosili su Matu i na peti kat da bismo i mi bili na ro\u0111endanu. Stvorili su uvjete da bismo i dalje bili dio dru\u0161tva. Bilo im je najnormalnije da smo mi i dalje s njima.
\n
Prije svega dijete<\/b>\n
\n
Objasnili bi djeci da Mate ima respirator, ali da je on isti kao i oni, sve razumije. Uvijek sam polazila od toga da je prije svega i on dijete koje treba pa\u017enju, ljubav, dru\u0161tvo. \u0160to od odraslih osoba, \u0161to od vr\u0161njaka. Tako bih ga na ro\u0111endanu ostavila u sobi s djecom i oti\u0161la razgovarati s roditeljima. Jednom sam provirila u sobu da vidim \u0161to rade. Jedna je curica uzela slikovnicu i \u010ditala mu te pokazivala slike. To mi je bilo ba\u0161 slatko. Djeci ne morate obja\u0161njavati, oni sami na\u0111u na\u010din kako \u0107e se sporazumjeti.Kad bih u\u0161la u prostoriju s Matom, vidjela bih da drugi roditelji idu ku\u0107i svjesniji koliko su blagoslovljeni time \u0161to im je dijete zdravo, \u0161to se ne moraju zamarati s banalnim stvarima, i da vi\u0161e pozornosti trebaju posvetiti tome kako se njihovo dijete osje\u0107a. Kad sam vidjela da okolina dobro reagira na nas, ni\u0161ta nas vi\u0161e nije moglo zaustaviti. Krenulo je s dru\u017eenjima po ku\u0107ama, prijatelji i dje\u010dji ro\u0111endani, do dru\u017eenja u udruzi Mala ku\u0107a, raznih izleta, dru\u017eenja s djecom iz dje\u010djeg vrti\u0107a. Jednom smo \u010dak odradili sastanak u Ministarstvu obrazovanja.Sura\u0111ivala sam na pravilniku o obrazovanju djece s te\u0161ko\u0107ama, Mate je bio sa mnom. Sa strane je gledao svoj crti\u0107, a ja sam radila \u0161to sam trebala. Mo\u017eemo sjediti u ku\u0107i i \u010dekati, pre\u017eivljavati taj \u017eivot. Ili ga mo\u017eemo \u017eivjeti. Zato i jesmo svugdje, zato \u0161to \u017eelim da imamo \u0161to vi\u0161e zajedni\u010dkih uspomena. Itekako sam svjesna da bilo koja infekcija zapravo mo\u017ee zna\u010diti da \u0107u se iz bolnice vratiti sama. Vremena jednostavno nemamo. Najprije su mi rekli da ne\u0107e \u017eivjeti dulje od dvije godine, a danas pratim stranice klinaca u Americi koji imaju tu bolest ali su ipak napunili 18 i 22 godine.
\n
Poziv od ravnatelja<\/b>\n
\n
Pro\u0161le sam godine dobila poziv iz \u0161kole, od ravnatelja. 
Do\u0161la sam na roditeljski sastanak, a ravnatelj mi je 
rekao da Mate mora i\u0107i u malu \u0161kolu, da je to obveza, 
te me upitao za\u0161to ga nisam upisala. Odgovorila sam 
da Mate ima pet godina. To je bio razlog za\u0161to ga 
nisam upisala, pa samo pri\u010dekali ovu godinu. 
Najnormalnije sam u vrti\u0107 Sisak Stari odnijela 
prijavnicu, kao i svaki drugi roditelj. Uz to sam 
prilo\u017eila i medicinsku dokumentaciju. Oni su ga svi 
otprije poznavali, jer su se dru\u017eili s njim u Maloj ku\u0107i. 
Jo\u0161 pro\u0161le godine smo upoznali tetu Martinu, koja 
vodi pred\u0161kolsku grupu, pa nas je ona do\u010dekala ove 
godine u maloj \u0161koli.Nikad nisam mislila da \u0107e 
ovako ne\u0161to biti mogu\u0107e. Od po\u010detka se susre\u0107em 
samo s crnim stavovima svih koji su bili u doticaju s Matom. Jo\u0161 u bolnici su mi rekli da \u0107u svom sinu morati izabrati jedan lijep prozor u ku\u0107i, kraj kojeg \u0107e on do\u010dekati smrt. Prije nekoliko godina gledala sam film Including Isaac, o dje\u010daku koji s istom dijagnozom u Americi ide u pred\u0161kolu. Mislila sam da nema \u0161anse da ovako ne\u0161to nama u Hrvatskoj po\u0111e za rukom. Ja sam Matu pripremala, ali nisam znala kakva \u0107e biti reakcija stru\u010dnih slu\u017ebi, vrti\u0107a i \u0161kole.\u010citala sam mu otkad je bio beba, zajedno smo u\u010dili i vje\u017ebali uz pjesmice, mnoge edukativne filmove je pogledao. On ve\u0107 sada zna slova i brojeve. No, iako je cijelo vrijeme postojala dobra volja stru\u010dnih slu\u017ebi, bojala sam se da je to bilo samo reda radi, jer su i oni mislili da do odlaska u \u0161kolu nikad ne\u0107e do\u0107i. Iznenadio me taj poziv, njima je bilo najnormalnije da Mate mora u malu \u0161kolu. Kada krene u prvi razred imat \u0107e nastavu u ku\u0107i, uz povremene odlaske u \u0161kolu radi socijalizacije. No u obveznu malu \u0161kolu mora i\u0107i i sjediti u klupi s vr\u0161njacima.
\n
Prvi dan u maloj \u0161koli<\/b>\n
\n
Nabavili smo svu potrebnu opremu. I \u010dekali taj prvi dan. Ve\u0107 danima kad Mati ka\u017eem: \u201cHo\u0107emo u \u0161kolu?\u201d, on se sav ozari. Vidim mu sjaj u o\u010dima i da se razveselio. Bila sam stra\u0161no uzbu\u0111ena kad smo imali roditeljski sastanak pro\u0161log tjedna, nisam znala \u0161to me \u010deka. A vidjela sam i da su na\u0161a edukacijska rehabilitatorica Ivana i teta Martina jako uzbu\u0111ene. \u201cU grupi \u0107emo imati jedno dijete koje se ne razlikuje previ\u0161e od ostalih, samo \u0161to je u kolicima i priklju\u010deno na respirator\u201d rekla je Ivana drugim roditeljima, \u0161to me ohrabrilo i nasmijalo.Prvi dan pred \u0161kolom nije bilo slobodnog mjesta za parkiranje pa sam zamolila jednu mamu, prijateljicu, da pri\u010duva Matu dok ja na\u0111em mjesto. Skupili smo se svi pred \u0161kolom i tu smo imali vatreno kr\u0161tenje. Mate se nekoliko puta naka\u0161ljao te su djeca vidjela kako ne mo\u017ee ispuhati nos pa ga ja moram aspirirati. Svi su se upoznali i fotografirali. U\u0161li su s tetom unutra. Svi su se pozdravili i po\u010delo je upoznavanje. Sjedili su u krugu. Kasnije su svi pokazivali svoj \u0161kolski pribor, torbu, bilje\u017enice, pernice. I Mate je pokazivao svoju, umjesto njega stvari je dr\u017eala teta.
\n
Veseli se djeci i teti<\/b>\n
\n
Ostala djeca su pokazivala tako da ih i Mate vidi. Teta ih je jednom upozorila na to \u0161to je bilo sasvim dovoljno. Matu su stavili u sredinu pa su hodali oko njega. A kasnije su se svi primili za ruke; teta ga je primila za jednu, a djevoj\u010dica za drugu. Njemu je to bilo sve prirodno. Bio je zadovoljan. Kada je teta rekla da idu na drugi kraj dvorane, tra\u017eio ju je pogledom. Dakle, shvatio je da \u0107e ga ona odvesti tamo gdje idu i druga djeca pa je uspostavio komunikaciju s njom. Nije vi\u0161e tra\u017eio mene, nego nju, jer je shvatio da ona vodi glavnu rije\u010d u grupi.U jednom trenu Mate je pljunuo i jedna je curica to rekla teti, ve\u0107 su i djeca po\u010dela paziti na njega. Kad smo se vratili ku\u0107i, bio je sretan. Pitala sam ga kako mu se svidjelo, a on se nasmijao. Potom sam ga upitala kako mu se svi\u0111a teta Martina, te dobila veliki osmijeh. Kliknuli smo na prvu. Jako mi je va\u017eno da je on zadovoljan i da je to pozitivno iskustvo. Bili smo vrlo ugodno iznena\u0111eni. To njemu nije prvi doticaj s djecom, ali je postojao oprez kako \u0107e to sve pro\u0107i. Mate \u0107e u\u010diti \u010ditati na ra\u010dunalu. Motori\u010dki ne mo\u017ee ni\u0161ta, ne mo\u017ee pri\u010dati, ne mo\u017ee dr\u017eati olovku. A kad bude ne\u0161to trebalo nacrtati, ja \u0107u uzeti njegovu ruku ili teta, nije va\u017eno, pa \u0107emo zajedno.Originalna pri\u010da objavljena je u Telegramu<\/a> (27.listopada 2016), autor Valerija Bebek, snimke Borko Vukosav
\n <\/p>\n \"\"\n \"\"\n \"\"\n <\/div>\n <\/section>\n \n \n \n \n \n<\/div>","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Mate je bio velika beba od 3750 grama. A kako sam ja sitne gra\u0111e tijekom trudno\u0107e se prerano spustio u kanal i dobio zale\u017eani vrat. Krenuli smo s vje\u017ebama ovdje u Sisku. Odmah sam vidjela da je mlohav, tiho je plakao, disao je nekako specifi\u010dno, iz trbuha. Fizijatrica je na jednom od prvih pregleda pitala […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"parent":0,"menu_order":10,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","template":"","meta":{"footnotes":""},"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/kolibrici.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/pages\/348"}],"collection":[{"href":"https:\/\/kolibrici.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/pages"}],"about":[{"href":"https:\/\/kolibrici.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/types\/page"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/kolibrici.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/kolibrici.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=348"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/kolibrici.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/pages\/348\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":485,"href":"https:\/\/kolibrici.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/pages\/348\/revisions\/485"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/kolibrici.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=348"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}